ostatak odgovora
3a.
Instrumenti regulacije rizika, objasniti razlike i sličnosti između dva temeljna oblika.
Instrumenti kojim se neizvjesni događaji nastoje staviti pod kontrolu su različiti; mogu se odnositi na izvore rizika ili na njihove učinke. Odnose se često na usvajanje strategija kojima se smanjuje proizvodnja rizika ili ublažavaju negativne posljedice kroz implementaciju određenih mjera kao što su sustavi upozoravanja, sigurnosni mehanizmi i kontigencijski planovi.
Obzirom na
vremenski slijed moguće je razlikovati:
- Aktivne instrumente – nastoje modificirati izvor rizika (izgradnja nasipa)
- Pasivne instrumente – smanjuju učinke (evakuacija stanovništva iz poplavljenog područja)
U okviru
regulacije rizika instrumenti se mogu podijeliti u:
- Kvantitativne modele – analiza troškova i koristi, kvantitativna procjena rizika ili procjena troškova udovoljavanja zahtjevima
- Kvalitativne modele – RIA i načelo predostrožnosti
Posebnost kvalitativnih modela je da njihova interpretacija ovisi o organizacijskoj i drugoj kulturi u pojedinim zemljama, te stoga imaju različito značenje; njihovi rezultati ne moraju biti jednoznačni, već su kulturno uvjetovani, za razliku od kvantitativnih koji
govore jezik brojeva. I jedni i drugi nastoje olakšati odlučivanja, ali istovremeno predstavljaju sredstvo kontrole nad onima koji donose odluke jer formaliziraju i strukturiraju odluke te tako definiraju kriterije prihvatljivosti za odlučivanje.
3b.
Pokretači regulacije rizika na institucionalnoj razini.
Poticaji regulacije rizika mogu se pronaći u razvojnim procesima suvremenog društva, a koji se odvijaju na tri razine: - socijetalnoj, institucionalnoj i organizacijskoj.
Institucionalna razina: - veže se uz promjenjenu ulogu države te novu koncepciju javnog upravljanje koja se javlja 80-tih godina 20. Stoljeća. Radi se o dva međusobno povezana koncepta:
-
Regulatornoj državi – kriza socijalne države dovela je do zaokreta prema deregulaciji, privatizaciji te liberalizaciji javnih službi, ali i potrebe da se novostvorene i tradicionalna, sada još kompleksnija tržišta (energenti, kemikalije, promet, hrana), reguliraju od strane države i to u smislu postavljanja standarda i pravila ponašanja kako bi se osigurala kvaliteta pruženih usluga te spriječile opasnosti po sigurnost, zdravlje i imovinu. Država se počinje koncentrirati na nadzor pružatelja usluga i proizvođača, te primjenu privatnih i državnih pravila. Pojavila su se i neka nova pitanja na dnevnom redu javnih politika upravo kroz diskurs rizika, kao što su zaštita okoliša i održivi razvoj, borba protiv terorizma ili organiziranog kriminala.
-
Novom javnom menadžmentu – promjena paradigme javnog upravljanja izražena kroz doktrinu NJM otvara pristup praksi i idejama iz privatnog sektora u javni sektor. Javna uprava i javni sektor u cjelini orijentiraju se na učinkovitost, ekonomičnost i efikasnost, tradicionalne birokratske hijerarhije počinju se ponašati kao poduzeća i preuzimaju inovacije iz privatnog sektora, od plaćanja prema učinku i ULJP-a, ugovornog preuzimanja javnih poslova pa do usvajanja upravljanja rizikom u financijskom menadžmentu u javnom sektoru.
4a.
Posljedice na upravno-politički sustav pristupanjem EU.
Neposredan učinak članstva u EU na političko upravni sustav država članica odnosi se na ossiguranje koordinacije i u konačnici obavljanja europskih poslova, u koju se svrhu uvodi nekoliko ključnih
upravnih struktura za koodinaciju:
- Stalno predstavništvo u Bruxellesu
- Domaća središnja koordinacijska točka (ministarstvo VP, financije ili gospodarstva)
- Na razini vlade – međuresorna koordinacije za europske poslove (2 razine: politička/upravna)
- Odjeli za europske poslove – u ministarstvima i drugim organizacijama
Druga neposredna posljedica članstva u EU na političko-upravni sustava jest uspostava novih nadzornih funkcija parlamenta nad izvršnom vlasti. Obzirom na do da se dominacija egzekutive nad parlamentom smatra jednim od ključnih uzroka demokratskog deficita u EU, ali i njegova prelijevanja da države članice, jer u europskim poslovima ključna uloga pripada izvršnoj vlasti u državi članici, i na nacionalnoj i na europskoj razini nastojalo se pronaći adekvatno rješenje kojim bi se ojačala uloga nacionalnih parlamenata. U svim članicama uspostavljeni su parlamentarni odbori za europske poslove koji imaju prije svega nadzorne, a u manjoj mjeri koordinacijske funkcije, a sličnu ulogu imaju i sektorski odbori u čijoj su nadležnosti pojedine politike. Nacionalni parlament može dati mišljenje na nacrt prijedloga propisa EK ako smatra da je u suprotnosti s načelom supsidijarnosti. Nacionalni parlamenti imaju posebnu ulogu u praćenju europskih politika u području pravde, slobode i sigurnosti, a obavještavaju se i o podnesenim zahtjevima za članstvo u Uniji.
4b.
Mehanizmi koordinacije kako bi članice ostvarile svoja prava
Članstvom u EU javlja se pred političkim, upravnim i pravnim sustavom svake države članice problem osiguravanja učinkovitih mehanizma koji povezuju nacionalnu i europsku razinu upravljanja i tako omogućuju s jedne strane djelotvorno definiranje nacionalnih političkih stavova i upravnih rješenja koja se prenose na europsku razinu, dok s druge strane osiguravaju adekvatnu transpoziciju i implementaciju europskog prava u državi članici.
Preduvjet za postizanje tih ciljeva odgovarajući su mehanizmi koordinacije, koji se danas smatraju ključnim pitanjem funkcioniranje političko-upravnog sustava.
Efikasnost koordinacije država članica utječe na njihovu sposobnost učinkovitog sudjelovanja u procesima odlučivanja na EU razini i time zastupanja nacionalnih interesa te ostvarivanje koristi koje pruža članstvo. Sve šira nadležnost EU u velikom broju politika kao i kompleksnost sustava donošenja odluka na europskoj razini te obveza implementacije europskog prava povećavaju pritisak na države članice kako bi uspostavile efikasne mehanizme koordinacije.
Na nacionalnoj razini nužno je osigurati koherentne i ujednačene stavove o mnogobrojnim pitanjima koje će poslije zastupati i braniti kao nacionalni interes u europskoj areni odlučivanja , posebno na razini radnih skupina EK kao prvoj točci interakcije. Europski mehanizmi odlučivanja traže koordinirano djelovanje država članica u pogledu sudjelovanja u radu Vijeća EU, posebno njegovim radnim grupama, COREPER, kao i na razini Europskog vijeća i međuvladinim konferencijama.
Ključne upravne strukture za koordinaciju:
- Stalno predstavništvo u Bruxellesu
- Domaća središnja koordinacijska točka (ministarstvo VP, financije ili gospodarstva)
- Na razini vlade – međuresorna koordinacije za europske poslove (2 razine: politička/upravna)
- Odjeli za europske poslove – u ministarstvima i drugim organizacijama
5a.
Koje instrumente koristi Komisija za javna savjetovanja.
U EU je razvijena praksa, a koja je preuzeta i u državama članicama, da se prethodno tj. Prije donošenja propisana na odgovarajući način pokrene javna rasprava o pitanju na koje se regulacija odnosi.
EK to čini svojim komunikacijama, izvještajima, te zelenim i bijelim knjigama, ovisno o kojoj se fazi u izradi regulacije radi. Ostali instrumenti uključuju stalne konzultacijske grupe, savjetovanja na internetu te javne radionice i rasprave.
5.b:
Razvojni procesi suvremenog društva koji se odvijaju na institucionalnoj razini