Ima li tko da mi proslijedi članak Paradoksi j.menadžmenta???hvala!
inge perko – globalizacija i demokracija: paradoksi novog javnog menadžmenta
kaže: ovdje ćemo se sad baviti NPM-om kao fenomenom globalizacije i njegovim implikacijama na demokraciju.
NPM se pojavljuje usljed naftne krize 70ih i krize države blagostanja:
• smanjenje troškova javnog sektora
• povećanje efikasnosti i efektivnosti
• primjena načela business managementa u upravljanju javnim sektorom
e pa kaže: NPM je zajedničko ime za reforme javnog sektora koje se zadnjih 20 godina provode u većini zemalja OECD-a, tranzicijskim zemljama i zemljama u razvoju.
usprkos razlikama među tim zemljama, reformski zahvati pokazuju nevjerojatnu sličnost i možemo ih svesti na nekoliko modela (prema osnovnom mehanizmu regulacije) – ovo je izgleda klasifikacija po nascholdu:
1. britanski model – privatizacija i tržište.
• sekundarni moment: konkurentski instrumenti
• tercijarni moment: upravljanje putem rezultata
= režim privatnog sektora i tržišta
2. švedski model – management by results.
• sekundarni moment: konkurentski instrumenti
• tercijarni moment: decentralizacija
= režim upravljanja putem rezultata
3. nizozemsko-danski model (manje profiliran) – devolucija / decentralizacija.
• sekundarni moment: konkurentski instrumenti
• tercijarni moment: privatizacija
= režim devolucije
4. klasični model – pravila (weberov model):
• sekundarni moment: konkurenstki instrumenti
• tercijarni moment: privatizacija
= režim upravljanja putem pravila
mc courtova klasifikacija – razlikuje ove modele:
1. klasični model javne uprave
2. washingtonski model (ovo ime je odabrano kao odjek na 'washingtonski konsenzus' – pojam skovan da bi opisao pristup utjelovljen u zajmovima za strukturne prilagodbe svjetske banke i MMF-a). prvi put je ovaj model primijenjen u gani – dobivanje zajma uvjetovano smanjenjem javnog sektora.
3. novi javni menadžment – NPM. ovdje autor ubraja samo kao ono što je 1995. OECD odredio kao elementie u pregledu razvoja javnog menadžmenta:
a) devolucija ovlasti
b) osiguranje elastičnosti
c) razvoj konkurentnosti i izbora
d) snabdjevanje odgovarajućom službom
e) poboljšanje kvalitete regulacije
f) pojačanje upravljačkih funkcija centra
ovaj model je prvi put primijenjen u velikoj britaniji dolaskom m.thatcher. u početku je imao iste karakteristike kao i washingtonski model, ali kasnije dobiva nove elemente, pa ga treba zvati NPM.
4. (model u nastajanju) strateški menadžment
ovo je ujedno i kronološki slijed
mc court podvrgava ove modele testu koji ima šest kontingencija:
1. performansa = kvaliteta djelovanja službi
2. kapacitet = sposobnost uprave za provođenje reformi
3. integritet = utjecaj reforme na stupanj korupcije
4. neutralnost = briga uprave za sredstva, a ne za ciljeve
5. ovisnost = ovsnost o vanjskoj pomoći tijekom duljeg vremenskog perioda
6. mogućnost ugledavanja = postojanje primjera koji se može slijediti
kaže: zapravo su danas relevantni washingtonski i britanski model jer su oni najbliži ideologiji neoliberalizma:
washingtonski model: ovaj mode reforme potaknut je smanjenjem troškova javnog sektora, dakle javne potrošnje.
• zahtijeva se privatizacija javnih poduzeća ili barem smanjenje financijskih potpora tim poduzećima.
• u jezgri javnog sektora – prije svega državnoj upravi – ističe se zahtjev za smanjenjem plaća
ovaj model se i dalje nameće zemljama ovisnicima o kreditima, a svjetska banka i MMF su sumnjičave prema kasnijim fazama NPM-a.
kaže: performansa ovog modela pokazuje veću efikasnost javnog sektora, ali ne zbog boljeg menadžmenta, nego zbog rezanja sredstava.
britanski model (NPM): ovaj je u prvoj fazi identičan washingtonskom modelu. i dok washingtonski nameću financijske institucije (prije svega zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama), britanski preporučuje OECD.
perspektiva NPM-a je dakle oblikovana kroz neoliberalna ekonomska načela i podvrgava kritičkom preispitivanju:
1. veličinu
2. ulogu
3. strukturu
javnog sektora. pritom se smatra da je ovaj pristup primjenjiv svuda jer javno sektor nije dobar pokretač nacionalnog razvoja, a često mu je i prepreka. samo privatni sektor ima sposobnosti kao što su menadžerstvo, elastičnost i poriv za natjecanjem, što je bitno za obavljanje mnogih aktivnosti za koje se prije mislilo da pripadaju javnome sektoru.
minogue – govori o navodnom 'globalnom političkom konsenzusu' oko washingtonskog / britanskog modela.
kaže: britanski model je zapravo čileanski. studenti miltona friedmana ('čikaški momci') su sedamdesetih godina provodili reformu u čileu. margaret thatcher je pomno pratila taj eksperiment i prihvaćala njegove instrumente za reforme u velikoj britaniji.
kaže: za m.thatcher su ideološki razlozi bili ispred ekonomskih: reforma je vođena idejom da se svaka aktivnost ocjenjuje na temelju unaprijed utvrđenih standarda, a nije imala nikakve kriterije sa svoju evaluaciju.
v.wright – paradoksi britanskog modela reforme javnog sektora:
1. engleska je već imala najdjelotvorniju upravu, a baš ona je provela najradikalniju reformu javnog sektora
2. reforma je inspirirana teorijama i modelima privatnog menadžmenta koji su poznati kao kolebljivi
3. uloga koja se pridaje vrhovima birokracije kao motoru reformi, dok ih se u velikom dijelu neoliberalne literature i literature javnog izbora prikazuje kao prirodno nedjelotvorne. kaže: emirijski se pokazalo da je vrh birokracije stvarno koristan u programima reformi koji pogađauju niže službenike, a najvišim službenicima otvara veće mogućnosti
4. reforma je imala namjeru smanjenja troškova, međutim u evaluaciji se nastoji ignorirati neke od troškova – npr: troškove ljudskih resursa koji su uključeni u reformu.
5. transparentnost i jasnoća. kaže: zahtjev za jasnim menadžerskim ciljevima i s tim povezana povećana autonomija menadžera zamagljuju pitanje političke odgovornosti.
6. efikasnost. sve se službenike senzibilizira za ideju efikasnosti koja je potpuno neodređen pojam. kaže: efikasnost u pružanju javnih službi uključuje kompleksne političke i društvene eksternalije: ako su građani potrošači, službenici će postati proizvođači motivirani logikom nagrada s privatnog tržišta
7. ambicija reformatora da smanji ulogu države. naime radikalni programi s ciljem povlačenja države s mnogih sektora traže jaku državu koja će te programe provesti.
analiza rezultata i posljedica:
• na makroekonomskom planu nisu ostvareni rezultati glede produktivnosti i nezaposlenosti
• formiranjem quangosa i odvajanjem agencija od ministarstava povećan je broj javnih tijela, a pritom je oslabjela kvaliteta pruženih usluga
• privatizacijom je izvršena preraspodjela resursa u korist manjine
• djelatnosti koje treba voditi prema kriteriju općeg dobra su se vodile prema kriteriju profita što je dovelo do afirmacije neotaylorizma u upravljanju javnim poduzećima
• privatizirana su poduzeća s većom produktivnosti dok su se državi ostavila ona s nižom
• javna potrošnja nije smanjila svoj udio u bruto društvenom proizvodu (cijelo vrijeme je ostala oko 43%)
• istodobno su ugrožene temeljne vrijednosti demokracije: odgovornost i polaganje računa, pravednost i jednakost, te sve više imenovanja nasuprot biranju i s time povezana patronaža i korupcija, te bitno oslabljena lokalna samouprava
pitanje je kako je ovaj model postao općepriznati 'najbolji put'. kaže: demokratski principi transparentnosti i odgovornosti koji vrijede za države klijente financijskih institucija, pa ostaje pitanje kome ove institucije odgovaraju i u čije ime nameću ovaj model reforme.
kaže: u poslijednje vrijeme MMF i svjetska banka navode i primjere neuspjeha ovog modela. npr. izvještaj svjetske banke od 1997: izražava se briga za utjecaj koji taj model može imati na pružanje usluga i razvoj ljudskog faktora.
kaže: usprkos snažnom pritisku prema globalizacijskoj homogenosti postavlja se pitanje koja bi zemlja pluralističke demokracije primijenila washingtonski model da nema potpore i pritiska donatora.
• najbolji primjeri primjene ovog modela – čile, gana, uganda – imale su autoritarne režime ovisne o pomoći washingtona
• malezija, JAR – odbile program
• šri lanka – nakon početnog prihvaćanja odustala.
kaže sad: globalizacija nije jednostavno tržištem pokrenut ekonomski, nego istodobno i politički i ideološki fenomen. središnje u procesu globalizacije = naddržavno upravljanje ekonomskim i socijalnim politikama pojedinih država putem međubnarodnih naddržavnih organizacija u širokom neoliberalnom smjeru. e sad – budući da ne postoji svjetska vlada – djelovanje ovih institucija se vodi ideološkim preferencijama najmoćnije svjetske sile.
neoliberalizam je samo jedna varijanta kapitalizma – američka.
financijska globalizacija je kaže albert najveća prepreka funkcioniranju welfare statea. ipak – pokazalo se na švedskoj da je država balgostanja nadvladala najveću krizu 1990.
kaže: pitanje socijalne zaštite može biti samo u rukama nacionalne ili nadnacionalne države (EU). e a budući da većina EU-država još uvijek provodi politike socijalne zaštite, postoji vjerojatnost da će se ta politika prenijeti na razinu unije. (neoliberali evropske socijalne politike nazivaju 'euroskleroza').
kaže: mjeru u kojoj je logika globalizacije (u smislu neoliberalne ideologije) suprotna načelima demokracije najbolje vidimo u tome da se najveći dio javnosti zemalja u kojima su reforme najdalje odmakle, ne slaže s reformama.